Velike cure (ne) plaču - moja priča o depresiji


Za sve koji ovo čitaju, ovo će biti jako, jako dugačak status, odnosno tekst, ispovjest, kolumna, kako god se zvalo. Iskreno, ne očekujem da će se previše ljudi zaustaviti i odvojiti vrijeme da pročita ovo, prvenstveno jer ih ne zanima, što je sasvim ok, a sekundarno jer je puno lakše ostaviti lajk na sliku gdje mi se vide trbušnjaci ili na kojoj nosim dobar outfit, jer to zahtjeva manje vremena i plijeni više pažnje. Nije ni važno, pišem ovo kao odu svojoj borbi, jebe mi se.

Nadalje, većina je ionako umorna od svojih problema, pa se ovdje dođemo odmoriti od svog života, gledajući tuđe. Društvene mreže su postale parada iluzija superiornih života koje nitko ne živi, osim dok je spojen na wi fi. Već 2 godine želim ovo napisati i iznjediriti iz sebe, ali svaki put kada bih krenula našla bih najmanje 10 razloga zašto ne, pa bih odustala. Nije mi se dalo. Zašto mi se nije dalo, jedna je od poanti ovog teksta, pa ako si još uvijek ovdje, saznati ćeš u narednih 10ak minuta, koliko ćeš trebat izdvojiti da me pogledaš iznutra, osim izvana. Također, za sve koji me posljednje 3 godine pitaju “Kada će nove pjesme? I što je s mjuzom?” - tu leži odgovor iskreniji od "Radim, biti će”. Nisam više Miss Killah od prije 4-5 godina, danas sam nešto zrelija verzija sebe koja osim dobre zajebancije i fotki, čega će uvijek biti, osim te strane sebe - želi pozornost koju ima iskoristiti i za angažiranije i vrijednije stvari, pa tako je ovaj tekst uvod u fazu Karle, sebe koju vam dosada nisam davala pretjerano, a sada gorljivo želim. Zato sam i promjenila ime u SuprbabeKillah, ne jer sam neka mega pica, nego jer sam shvatila da moraš sam sebi biti neka vrsta "supermana" da uspješno nokautiraš sve što ti se događa kada ti je najteže.

Da nastavim, nakon pune 2 godine,nedavno kada si je Chester iz Linkin Parka oduzeo život zbog depresije, htjela sam napisati ovaj tekst. I opet - nisam. Danas je Svjetski dan prevencije protiv samoubojstva, pa sam se danas ipak odlučila za to. Doduše, nikada nisam bila suicidalna ali sam često imala želju i fantaziju nestati - što je dovoljno blizu, i jedan sam se period svoje adolescencije borila sa depresijom, u fazama. Ovdje se ne radi samo o mojoj depresiji, nego i o tvojoj aknsioznosti, nečijim napadajima panike i svim drugim psihičkim "poremećajima" koji su marginalizirani, a sve više ljudi se nosi s njima, iz dana u dan. Meni jako bliska osoba ima anxiety, koji se pojavio preko noći i skroz joj smanjio kvalitetu života, rapidno. I svaki dan gledam koliko se bori ući u tramvaj, otići medu ljude, ne gubiti dah, nešto što joj je dotada bila najobičnija rutina - i beskrajno sam ponosna na njezin svaki mali korak.

Depresija je jedno poprilično usrano stanje. Većina ljudi ne zna što je klinička depresija i vrlo često je stavljaju u koš sa lošim raspoloženjem, bezvoljnom fazom ili tužnim periodom. Depresija je puno više od toga. Ona je celofan besmisla koji ti se omota oko nečega što je jednom davalo značaj životu, a sada je umotano u puko životaranje. Degradacija volje u sramotan minus. Ovo je moja ispovjest, koju pišem zato što znam da ima previše ljudi koji se s istom bore, ali se o tome ne priča, bar ne dovoljno. Meni se isto o tome nije pričalo, pogotovo jer ti depresija sama po sebi oduzme želju za bilo čim smislenim, jer ništa nema smisla dok si u tom beznadnom sivilu za koje si svjestan da je tu, ali ga jednostavno ne znaš/ne možeš maknuti. Ja sam oduvijek bila, i još uvijek sam, veoma optimistična osoba vedrog duha, što mogu potvrditi svi koji me znaju. To posebno ističem, jer ponovno, stereotipi depresije potiho nameću vizualizaciju otužne osobe koja je pesimist. Bullshit. Također, za sebe mogu reći da sam inteligentna, kreativna, sposobna za život, ono - objektivno gledajući, samnom je sve ok. Postoje razni razlozi koji mogu dovesti do depresije pa i drugih poremećaja - splet okolnosti, genetske predispozicije, djetinjstvo, x stvari, nije ni bitno. Ono što samu percepciju čini još gorom je, to što kada nemaš "konkretan" razlog da budeš depresivan, točnije, apsolutno točno ti se čini kada ti netko tko ne razumije što prolaziš kaže "Ali, ti si uspješna, mlada, pametna, lijepa, nemaš razlog da budeš depresivna." - da, znam. Znam da sam sve to, i to mi stvara još veći osjećaj krivnje jer, znam da sam blagoslovljena u puno pogleda, ali i dalje sam depresivna. Ponekad mislim da bi mi bilo puno lakše kada bi imala konretan razlog. Ja sam ga imala, imala sam ih više, ali kasnije, kada su se primarni razlozi riješili, depresija bi mi pokucala na vrata iako njih više nema.

Ja sam imala ne baš pretjerano stabilno djetinjstvo, koje je po mojoj procjeni postalo dobar temelj za disbalans unutar same sebe, pritom sam izuzetno emotivna i podosta kreativna. Mozak mi radi na tisuću frekvencija u isto vrijeme i kada sve to spojiš, negdje se mora očitovati burn out. Prije nego što mi je dijagnozirana depresija, oboljela sam od narkolepsije. Narkolepsija je rijetka bolest od koje si ukratko jako pospan, toliko pospan da ti je sve bazične svakodnevne stvari smiješno teško raditi. Moj je mozak oduvijek užasno brzo radio, prebrzo za mene. Ne na nekoj superinteligentnoj brzini as in “ja sam genije” , nego je jednostavno istovremeno procesuirao previše stvarnosti i bilo mi je teško biti fokusirana, i biti u trenutku. Imam taj blagoslov/prokletstvo da od malih nogu kristalno dobro razumijem psihologiju i ljude, nekako vidim kroz njih - zaista ne znam to bolje opisati. Dovoljno mi je pogledati nekome u oči, ili razgovarati s osobom 4 minute : moj mozak vidi cijelu psihološku kartu te osobe, prouči joj body language, ton glasa, riječi koje bira i donese svoju, često točnu - ponekad krivu, prosudbu. Da se razumijemo, ne govorim ovo da se hvalisam, nisam dobra u matematici, ne znam crtati, imam loše pamćenje, smotana sam - ali ovo je ono što imam, a i češće je teret nego dar. Izuzetno je naporno kada ti to uopće ne želiš, a tvoj mozak to radi sam. Jednostavno ima vlastiti skener za ljude i situacije i duboko ih upija cijelo vrijeme, ne tražeći moju suglasnost. Pričam s nekim, a on u isto vrijeme ima 3 filma koja ja gledam i čujem, te pokušavam i dalje čuti sebe i tu osobu i ugasiti te dimenzije između kojih sam razapeta i koje se odvijaju automatizmom. To je stvarno jebeno teško. Kao da malenim nišanom moraš pohvatati sve razbježale misli. Kada na to dodaš emotivnost da te sve to što gledaš i dotakne, to je onda još teže.

Pišem ovo jer znam koji je osjećaj ponekad misliti da si lud (a znaš da nisi, jer znam da nisam) i znam koliko bi meni značilo da sam tada pročitala da netko ima isto ovo stanje uma. Kada mi je narkolepsija došla u život bilo mi je sasvim logično i jasno zašto, to je bila reakcija mozga i tijela na taj ubrzani rad i njegov način da se odmori. Pa sam jako puno spavala, i konstantno bila umorna i letargična. Jednostavno prespavala bih sve te emocije. Spavala bi stalno, zaspivala bi na javnim mjestima, imala konstantne paralize u snu. Kasnije, nakon 2 godine, narkolepsija me postepeno napuštala i ozdravila sam. Nije je više bilo, ostala sam samo osoba koja voli puno spavati ali to može kontrolirati. U međuvremenu sam imala godinu dana bez ikakvih problema i bilo je super. Mozak sam koliko toliko naučila usporiti i umiriti, što hobijima, glazbom, modom, pisanjem, izbacivanjem toga iz sebe. Onda je nakon određenog perioda teških stvari koje su se izdogađale, uslijedila depresija. Najteža bitka s kojom sam se ikada susrela, a prošla sam uistinu pretek toga.

Depresiju bih opisala kao dedukciju smisla do potpunog besmisla. Notu bezvučja, po imenu jedne super zbirke poezije. Škripanje tišine koja je bolno glasna. Toliki nalet emocija da jednostavo nemaš emocija. Depresija je malicozno stanje mozga, kemijski proces, koji jednostavno iz svega što ti je ikada imalo smisla, potpuno usiše taj smisao i sjebe ti život. Ogromna gladna sjena, koja ležerno kineskim štapićima jede sve tvoje smislove, planove, stvari koje te vesele - jednostavno ih napravi beznačajnima i trivijalnima. Neda ti se, čemu? Kad mi se depresija prvi put dogodila, zatekla me nespremnu, i potpuno me zakucala. Od skakutave, vesele, uzbuđene i cure sa ciljevima, postala sam osoba koja se u jednom tužnom trenutku morala natjerati otići istuširati. Pauzirala sam tu godinu na faxu, jer nisam imala snage ni volje za apsolutno ništa osim zatvoriti se u svoja 4 zida i gledati život kako prolazi kraj mene, umorna od tereta silnih pokušaja. Svo to vrijeme mi je bilo jasno što mi se događa, ali bila sam paralizirana. Sjećam se da me sestra doslovno tjerala samo da se odemo prošetati, nakon što sam 3 tjedna bila u stanu i posramljeno gubila dane među izgužvanim plahtama. Naposljetku sam izašla, i bilo mi je još teže, baš zato jer sam bila svjesna da mi za jednu banalnu stvar poput šetnje treba više snage nego što mi je trebalo da napravim sve što sam prije toga u životu postigla. Tragikomično. Sve se čini tako teško, i besmisleno. Sve. Moj stan ima pogled na šetalište i željezničku prugu. Još uvijek mi je urezan osjećaj koji sam imala dok bi ležala na tom zelenom kauču, i svaki put kada bih čula zvuk tračnica i vlaka koji prolazi, čula bih život, zvuk tračnica na vozu u kojem žive ljudi, dok sam ja naprosto životarila svjesna da propuštam taj vlak. Zamišljeno sam promatrala te ljude kako žive dok sam sjebana umirala u crvenom kućnom ogrtaču s kojim sam već mjesec dana bila u otužnoj simbiozi, sa čežnjom prožetom otiscima straha. Znala sam da ću se kad tada izvući iz te rupe, i firebackat se depresiji i svemu, ali nisam još mogla. Nakon tih početnih mjesec dana, malo po malo sam se tjerala izlaziti više, vraćati u život, bar u nekim vanjskim okvirima. Počela sam se opet viđati s ljudima, što je takođjer bio ultra težak proces, ali sam uspjela. Nakon nekog vremena život mi se naizgled vratio u normalu, ali i dalje sam unutar sebe imala 6 ugašenih svijećica i 4 koje gore. Pomogao mi je fokus na posao, to što sam se zaljubila u osobu koja me savršeno shvaćala i podigla, sport, vjera, ali o tome ću drugom prilikom. Najteže od svega je na pitanje “Kako si?” nekome odgovoriti. Kako da ja tebi objasnim da u periodu od doručka do ručka prođem 17 krugova pakla sjebanosti, i dok se dovučem do ove kave još najmanje 3 putem, a ti si mi upravo došao iz vanjskog svijeta s pitanjem kako sam. Puno je lakše reći “Ma ok sam.” i sročiti to u par suvislih rečenica. Ionako nitko neće razumjeti. Hvala Bogu da imam sestre, i nekoliko bliskih ljudi s kojima sam mogla o tome pričati i oni su me spasili velikom dijelom. Zato sada i pričam. Pitajte, čak i kada osoba ne želi pričati - samo pitajte i izvucite bar komadić njihove zarobljenosti.

Danas sam dobro, baš super usudila bih se reći, sada kada se prisjećam ovih početaka. Najgore je iza mene, nadam se. Povremeno imam depresivne dane ali tu su sada samo dani, 1/2 od 10, ni blizu grozni kao nekada, ali znaju se ušuljati. Danas nosim nove naočale sa manje dioptrije i više boje. Vratila mi se volja za životom i svime što on nosi. Dapače, tek sada imam više želje i volje nego ikada prije, jer opet imam sebe, bar veći dio. Do koje sam bas borbom došla. Nakon 3 godine "šutnje" , jer od silnog svega nisam znala gdje početi i kako izbaciti sve te emocije koje bi me paralizirale kada god bi krenula pretočiti ih u pjesmu ili tekst, napokon to mogu, izgleda. Htjela sam, silno, ali nisam znala kako. Gdje početi, jebote? Ovdje. Ovo je moja pobjeda meni i srednji prst besmislu. Jedno vrijeme nisam mogla uopće slušati glazbu (!!) koja je inače bila moja omiljen bijeg od života ili uranjanje u isti, kao i većini. Nisam mogla jer bi mi vraćala emocije, koje u stanju depresije nisam imala, odnosno navikla sam se biti numb. To je bio najgori dio od svih, depresija mi je uzela mene. Danas sam se naučila vješto plesati s depresijom, ukrade mi poneki takt, ali ja stvaram melodiju. Prije nego sam naučila vrištala sam, plakala, šutila, pričala - radila sve što mogu da si ponovno vratim život kakav volim. Znam dosta ljudi koji imaju razne psihičke probleme o kojima im je neugodno pričati, kao što je i meni bilo. A sve više ih je. Uz to, ja sam tip osobe koja je pričala, bar bliskim osobama, a većina ljudi ni ne priča, ne nose se s tim na taj način. I onda samo nestanu jer ponor postane predubok, i iznad natpisa u novinama piše kako je on bio “normalan dečko”. A da je on pročitao ovaj, ili nečiji tuđi tekst, znao bi da nije sam, ni lud.

A uvjerljvo najgori dio, i onaj zbog kojeg mi uopće nije neugodno pričati o ovome, je to što se na dnevnoj bazi susrećem s ljudima koji nemaju dijagnozu a poremećeniji su nego bilo tko od "nas". Pokvareni su, zločesti i igraju bolesne igrice kakve moj brzi “bolesni" mozak NIKADA ne bi mogao smisliti. Zapravo, mislim da je jedan od razloga što sam oboljela od depresije baš to što sam zdravija u glavi od većine, koliko apsurdno zvučalo - apsolutna je istina. Jer iako mi se dogodio kemijski spoj u mozgu i hrpa emocija s kojima se nisam znala nositi, ja sam u srcu zdrava i dobra osoba. Ova moja priča neće pomaknuti planine, ali će biti kapljica u moru pomaka koje želim vidjeti. Ja želim biti ta promjena. There it is, cura koju gledaš na fotkama u raznim super izadnjima prošla je sve ovo, tko bi rekao. Da se razumijemo, i tokom depresije sam zivjela super trenutke i voljela svoj život, ali nisam bila toliko prisutna u njima. Nisam ja bila doma i ronila suze svo vrijeme, sve fotke i trenutci koje bi recimo podjelila tu su bili autentični i stvarni, bila sam i sretna, nije to bila "fasada" niti nešto lažno. Samo što nisam dijelila trenutke između tih, i to je poanta ovog teksta. Trebamo nekada podijeliti i "loše". Ljudi mi se često javljaju s divljenjem, govoreći mi da ih motiviram za određene stvari, ne znajući da upravo time oni mene motiviraju da opstanem. Jer kad mi je bilo najteže, kada sam htjela od svega što javno radim odustati i gotovo jesam, sve te poruke su mi odzvanjale u glavi i znala sam da ovo prolazim s nekim razlogom i da je veće od mene. Da sam ja tim nekim ljudima svijetlo. A kakvo ću im tek onda svijetlo biti kad saznaju da sam i ja bila u mraku? Danas se i ja sebi ponekad divim, kada vidim da sam to sve ishendlala i pritom još uspjela voditi uspješan život na drugim poljima. Zato si nakon ovog, ili u idućoj bitci - jači. To možda prolazi i netko tebi blizak, pa idući put kad ti se čini da je lijen, agresivan, neda mu se van, bezvoljan, sjeban ili nešto treće - zapitaj se da li mu samo treba razumjevanja i nekog tko će shvatiti , bar htjeti pokušati shvatiti ono što prolazi, bila to depresija, napadaji panike, anksioznost ili nešto treće. Živimo u užasno brzom i zahtjevnom dobu, gdje ni ne moraš imati jedan od ovih problema da bi bio nesretan i nezadovoljan. Dovoljno je da ti se snovi ne poklapaju s recimo, hrvatskom realnošću i da imaš osjećaj da ti život prolazi radeći ono što ne želiš. A takvih je minimalno pola milijuna od naša 4.

Prestanimo servirati isključivo avokado doručke i ispeglane selfije, točnije - postajmo ih i dalje, ali ponekad skinimo i maske na trenutak pa ćemo onda možda shvatit da smo puno sličniji nego što mislimo. Nemojmo suditi drugima, jer nikad ne znaš što se krije iza filtera i savrsenog osmijeha. Mentalna higijena je važnija od imidža na socijalnim mrežama.


Archive