Našla sam se upravo tamo gdje sam se bojala da ću se izgubiti.


Stajala sam pod vrućim tušem, rubno bolno vrućim, kao što radim

svaki put kada ne mogu utišati bujicu misli niti poludjeli kompas koji veže glavu i srce, i titra sto na sat. Imam osjećaj da mi vruće kapljice koje padaju po leđima na trenutak pomažu da se osjećam sigurnije, dok taj pritisak vruće pare pokušava iz mene istjerati zaključke koje sama ne uspijevam. To je jedan od mojih čudnih rituala, kao kada vozim auto unedogled s istom pjesmom na repeatu, nadajući se da ću doći do odgovora na idućem semaforu, ako dovoljno puta proživim istu emociju. Nadam se da ću tako možda detektirati onu podsvjesnu koja će mi pokazati pravi put. Ja sam vječna žrtva vlastite analize i kompasa.

A što sam starija, s više iskustava u greškama, to manje vjerujem svom kompasu i zapravo, shvatila sam da ga iz straha od krive odluke silujem i pokušavam biti moderator vlastitih osjećaja.

Kao, kako da donesem odluku koja ima omjer 50/50 razloga za i protiv, a u istu uključujem i glavu i srce.

A ono, duboko u sebi znam da bez rizika i prepuštanja nema slobode. Samo, možda sam previše puta skupo platila tu slobodu pa se sada zatvaram u malene kutije koje ukrašavam svilenim mašnama i punim ih vatom, dok lažem samu sebe da su one zapravo sklonište a ne zatvor.

Ja, faca koja okolo promovira kako trebamo izlaziti iz okvira i komfor zone.

Jebiga, i ja sam samo čovjek. I to čovjek koji je toliko zbunjen oko onoga što je ispravno, da više ne stojim pod tušem nego sada čučim i gledam u crnu pločicu ispred sebe i nijemo razmišljam o svemu i ničemu u isto vrijeme. Po tko zna koji put.

Stoga, vratimo se na priču o tome zašto uopće pričam ovu priču.

Taj osjećaj pod tušem koji sam sada opisala, kroz razne druge varijacije na temu, proživljavam posljednjih 5-6 mjeseci. Plešem pod teretom velike neodlučnosti, pa se poskliznem i padnem. Zatim puzam. Pa ležim. Potrčim, pa se zaledim. Pa poletim, i onda opet strmoglavo padnem. Fascinantno je koliki robovi svoga uma možemo biti, upravo zato me i psihologija oduvijek toliko interesirala. Upravo zato gutam knjige koje se bave unutarnjom refleksijom i proučavam svoj život, i tuđe živote kroz tu prizmu.

Baš kad sam mislila da sam se upoznala dovoljno da, ako već još uvijek ne znam što točno želim, znam što NE želim. To što NE želim, sam tako jako, usađeno i boldano crvenim markerom znala, da sam si upravo zbog toga, ironično, oduzela ono za što znam da želim.

Znala sam da ne želim vezu. Nikako. Sada, ni slučajno.

Nikada nisam imala svoj specifičan «tip» osobe kada je ljubav u pitanju, uvijek sam «padala» na karizmu, osobnost i neki neopisiv faktor. Zapravo, na faktor toga da me ta osoba vidi. I da ja vidim nju. Znaš ono, kad se ne vidite, nego vidite.

Kad se vidite i osjetite ispod maski koje nosite.

Izgled mi ne igra presudnu ulogu, ni godine, ni status, ni xy drugih stvari, koje mogu biti samo dodatan plus.

Ali, moram priznati da sam nakon prošle veze, i s godinama koje sada već imam, shvatila i znala što otprilike izbjegavam i čemu otprilike naginjem, kada pričamo o faktorima kod osobe s kojom bih bila u vezi.

Tako sam se ulovila da prebirem po preferencijama, i slažem formulu «opasnosti» i prednosti dok sam gradila odnos s osobom u koju sam se na kraju zaljubila, kad sam to najmanje htjela.

Nisam tu da pričam detalje o svojoj novoj vezi, nego sam tu da pričam o sebi i svojoj glavi koja je prolazila trnovit put do toga da uopće može zamisliti riječ veza kraj svog imena, a to radim da možda, nekome od vas pomognem ako ste u sličnim dilemama.

Zaljubila sam se u dečka u kojeg nisam "planirala" kada nisam "planirala".

Ne ja, nego moje preferencije koje sam u datom trenutku imala. Brinula me hrpa zapravo nebitnih stvari, i samu sam sebe sabotirala razlozima zašto NE, misleći da sam najpametnija u svojoj procjeni, dok mi život nije došao i pokazao da je pametniji od mene. Život je htio da se još jednom riješim svih strahova, svih predrasuda, svih nebitnih mišljenja, svih poluisitina, svih poluljudi, i da me nauči da se pogledam u ogledalo i shvatim, da postajem upravo ono protiv čega se i privatno i javno borim.

Ne zamjeram si to, to je sasvim logičan put kada si se u prošloj vezi borio protiv svijeta, predrasuda i samoga sebe, pa se osjećaš znojno i bez daha nakon prvog maratona, i baš bi ti dobro došlo da iduća utrka bude lagana šetnjica uz povjetarac i Somersby u ruci, s nekom osobom kakvu si ti zamišljao u svojim analizama.

ZAR OPET ??


Da, opet. Trebala mi je još jedna lekcija. Trebala sam se podsjetiti što znači biti slobodan i autentičan. Trebalo mi je da demantiram samu sebe, i svoje zajebancije oko toga kako nešto treba biti. Trebala sam se podsjetiti istinske sebe, kojoj nisu bitne godine, okolina, strahovi i more nevažnih sitnica. Bitno mi je da je osoba kvalitetna, iskrena, da s njom mogu rasti, i da me voli baš zbog onog što ja jesam. I to sam sve imala kraj sebe, u okolnostima u kojima me zbilja bilo teško voljeti jer sam davala stotinu razloga zašto NE. Ali kad te netko vidi, onda te vidi i kad ti sebe ne vidiš.

Volim što sam zeznula samu sebe. Volim što sam, kada sam gotovo odustala, a i on, dobila takav reality check, koji je najveći dar koji sam mogla dobiti. Jebiga, ja sam takva. Najbolje učim pod pritiskom. Kampanjac sam i u životu, a i u emocijama.

JEBEŠ SVE. Ne, ozbiljno, to sam ti došla reći. Fakat jebeš sve. I ako ne uspije, ovo, ili bilo što drugo čega se bojimo, bar smo probali. A za to treba imati muda. A ja volim muda. I imam muda. I kurčim se okolo s mudima. A svejedno sam se dovela do toga da ispadnem najveća kukavica. Zato ti ovo pišem.

Događa se i meni. Elegantno sam si pokušala servirati glavu, u priči u kojoj je važno samo srce.

To ne znači da nisam naučila iz prošlih odnosa, to ne znači da nemam svoje standarde, to ne znači da će sve biti savršeno. To samo znači da sam, unatoč svim mogućim razlozima zašto ne ovaj dečko, i zašto ne sada veza, odlučila probati. I to je to. Znam da zvuči kičasto i neuvjerljivo, ali tako je. Meni je tako i to sam ja. A ne ova ja koja si je zamišljala lika koji će mi se uklopiti u "moje preferencije" feed, kao da je instagram feed, jebote.

Shvatila sam da je mojim brigama prošao rok trajanja, a ja se i dalje brinem oko nevažnih stvari. Nevažnih u usporedbi s onima zbilja važnim.

A realno, i kad napravimo rizik, i nešto ne uspije, opet smo naučili. Nije ni važno. Više volim i voljeti ću sebe zbog toga što sam si dopustila ponovno biti prava ja, no matter what happens.

Možemo mi fantazirati što je naša šalica čaja a što nije unedogled, ali možda zapravo uopće ne želimo čaj nego osobu s kojom ga možemo iskreno piti, kakav god čaj bio.

A moja osoba je dobra, duboka, blesava, zgodna, talentirana, pametna i slatka. I ima najljepše ruke na svijetu, izmedu svega ostalog. I da se stvarno brinem oko čaja? Ionako preferiram kavu.



Archive